Zašto je Hrvatska u problemima?

Kada je, prije 20-tak godina, tijekom Domovinskog rata stvarana Republika Hrvatska, kao samostalna i slobodna država, okolnosti za njezino uspostavljanje i osamostaljivanje bile su, i pogodne i nepogodne. Pogodne, zato jer je, u međunarodnom okruženju, oslabljen čelični stisak socijalizma i mogli su se artikulairati pokušaji osamostaljivanja naroda i zemalja koje su stenjale pod čeličnom čizmom "bratstva i jedinstva".
Okolnosti su bile, i još uvijek su, štoviše, jače nego ikada, nepovoljne, jer su se sile koje su se protivile uspostavljanju slobodne i samostalne Hrvatske, a među koje prvenstveno stavljam Veliku Britaniju, Nizozemsku, pa čak i SAD, svojski trudile da to onemoguće. Naravno, uz pomoć velikih domoljuba kao što su Budimir Lončar, koji je, velikim dijelom zaslužan za uspostavljanje embarga na uvoz oružja u zemlje bivše Jugoslavije i njemu sličnima. Ima ih mnogo, ne treba ih nabrajati. Pogledajmo samo savjetnike bivšeg i sadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske, te premijera sve će nam biti jasno. Iz ovog suodnosa utjecaja izvlačim zaključak, s kojim se mnogi neće složiti, ali sam uvjeren da će biti veći broj onih koji su suglasni sa mnom, da je Hrvatska uspostavljena voljom Božjom, izravno Njegovom pomoći. Čime to opravdavam? Ona ne bi mogla nastati suprotno volji velesila i njihovoj silnoj borbi protiv toga, da je ovisilo samo o našoj aktivnosti. Tada je naša vjera, naše pouzdanje u Njega, a poticajna sumnja u nas same, koja preispituje i ispravlja naše pogrešne prosudbe, stavove i postupke, bila iskrena i jednodušna. No, dobro, gotovo jednodušna. Ovdje se krije i odgovor zašto smo danas u ovakvim problemima. Jednostavno zato jer smo se mi udaljili od Boga, On nam nije potreban, previše se pouzdajemo u sebe, ne ispravljamo svoje prosudbe, stavove i postupke prema Njegovoj volji. Udaljili smo se od Njega, ne On od nas. Sile koje su bile protiv Hrvatske kao samostalne države nisu promijenile svoje mišljenje i želje, promijenile su samo svoje postupke. A mi smo izgubili Oslonac i Orijentir, izgubili smo Svjetiljku koja je osvjetljavala put našoj nozi...
Bog nije dozvolio uspostavu Hrvatske kao slobodne i neovisne države, da bi je srušio za dvadesetak godina. On s njom ima neki plan. Taj plan, često, nije onakav kakvim ga mi smatramo, pa možda niti onakav kakvim ga ja, ovim postom, pokušavam nazrijeti.
Što nam je činiti. Odgovor se nameće sam od sebe. Treba se vratiti Bogu, osloniti se na Njega, ne na sebe. Treba, od pojedinca, preko obitelji, župnih zajednica, i cijelog društva osluškivati volju Božju. Treba se u svakom trenutku i na svakom mjestu, bilo to zgodno ili nezgodno, zalagati i svjedočiti svoju vjeru i svoje pouzdanje u Gospodina, pa makar nam to, naizgled, ne bilo u korist.
Hrvatska mora i treba biti ukorijenjena u Crkvu. Crkva je pisana velikim slovom, jer ne označava građevinu, ali niti crkvenu hijerarhiju, iako je i to važno. Hrvatska mora disati Kristovom ljubavi, biti spremna u svakom trenutku preispitati svoje postupke, i promijeniti ih, ako je to potrebo. Hrvatska mora cijeniti i poštovati svaki život, život svake pojedine ljudske osobe, od njezinog začeća do prirodne smrti, boriti se za interese svake od njih, jer se u svakoj od njih nalazi slika našeg Gospodina. I to je jedini način na koji nam je izići iz krize. Ne možemo služiti dvojici gospodara.
Borba između Dobra i Zla je davno riješena. Krist je umro i uskrsnuo, pobijedio je Smrt jednom zauvijek. To nije moguće promijeniti. Jedino je važno pitanje, na čiju ću se stranu ja, i Hrvatska, u ovoj borbi, prikloniti, Života ili Smrti?